Što se iza brda valja?(2)

Nostradurus je napisao/la:Bilo bi glupo tvrditi da poljoprivreda treba biti radno intezivna. To bi značilo da nam je standard nizak jer nemamo slobodnih ljudi da rade druge djelatnosti.

Samo sam utvrdio da država seljake gura u biznis koji njoj nije isplativ.

Jer najamnina se može sa vremenom i promjeniti. Kao i kredit sa promjenjivom kamatnom stopom. Tko kaže da će najamnina biti ista?

Fidelito je napisao/la:Uh, Lukašenko.... zna znanje, ali ne ekonomsko. Čovijek je nadaleko poznat po tome da ne podnosi baš najbolje političku oporbu u svojoj državi (zvuči poznato, zar ne?). A i zašto bi kada baš i ne mora.... Radilo se nešto na uniji sa Rusijom, ali Lukašenko je odustao odmah kada je shvatio da on nikada neće sjediti u Kremlju.

Fidelito je napisao/la:Lukašenko je dikatator i kao takvom mu je bitno ostati na vlasti, jer ako 'sjaši' - završiti će kao Nicolae Ceaușescu. Za njega vlast doslovno znači život i način preživljavanja. Stvari u Bjelorusiji su otišle malo predaleko da bi to moglo završiti mirnim putem.
Što se tiče ekonomije - za Bjelorusiju je ova politička situacija - izolacija - (kolikogod ona bila nepogoda u demokratskom smislu) sada donjela sa sobom i jednu dobru stvar : ne mogu se zaduživati izvan svoje države. (Svako zlo za neko dobro). Barem slijedeću demokratsku vlast neće dočekati veliki vanjski dugovi, ako budu bili pametni i to znali iskoristiti (mislim da se ne zadužuju za robu široke potrošnje i luksuz) moglo bi to i dobro ispasti. I mi smo u jednom trenutku bili u sličnoj situaciji, dug baš i nije narastao preko noći, ali kada se jednom navikneš na uzimanje kredita - teško je ostaviti se te ovisnosti. Mislim, može se ali potrebna je volja i disciplina, a da je toga bilo u prvom redu - ne bi se zaduživali.

Nostradurus je napisao/la:

Fidelito je napisao/la:Lukašenko je dikatator i kao takvom mu je bitno ostati na vlasti, jer ako 'sjaši' - završiti će kao Nicolae Ceaușescu. Za njega vlast doslovno znači život i način preživljavanja. Stvari u Bjelorusiji su otišle malo predaleko da bi to moglo završiti mirnim putem.
Što se tiče ekonomije - za Bjelorusiju je ova politička situacija - izolacija - (kolikogod ona bila nepogoda u demokratskom smislu) sada donjela sa sobom i jednu dobru stvar : ne mogu se zaduživati izvan svoje države. (Svako zlo za neko dobro). Barem slijedeću demokratsku vlast neće dočekati veliki vanjski dugovi, ako budu bili pametni i to znali iskoristiti (mislim da se ne zadužuju za robu široke potrošnje i luksuz) moglo bi to i dobro ispasti. I mi smo u jednom trenutku bili u sličnoj situaciji, dug baš i nije narastao preko noći, ali kada se jednom navikneš na uzimanje kredita - teško je ostaviti se te ovisnosti. Mislim, može se ali potrebna je volja i disciplina, a da je toga bilo u prvom redu - ne bi se zaduživali.

Za Ceausecu-a nije Rumunija imala toliko dugova. Svatko zna živjeti na kredit. pričate o Luakšenku, kao da je on Pinoche. Ako je on dobar za svoj narod, a "demokracija" ala zapad bi bila loša, onda treba redefinirati pojam dobra i zla. To što bi u zapadnoj demokraciji manjina imala sva prava, a većina ne, nije nikakav plus za tu demokraciju. To uopće nije demokracija, nego elitokracija. Pa stog stanovišta "elite" ovo izgleda diktatura, slično kao što oni ne vole ni diktaturu proleterijata.

Nostradurus je napisao/la:E da, tako je to Fidelito, nama ništa nije dobro jer ne znamo koje su naše realne mogućnosti. Vi vidite da je zapadna elitokracija prevara. Međutim i ona zatvara ljude (I. Pernar je bio 17 puta hapšen i čeka ga velika novčana kazna), radi cenzuru preko dirigiranih medija. A eto vam i primjer našeg HRT-a. On ispada kao partijska TV vladajuće elite. Ni Lukašenko se ne bi toga postidio. Ali gledajte vi drugu situaciju, Bjelorusija ima veće perspektive nego mi. A to što to manjina želi srušiti jer bi oni htjeli da zajaše na vlast (po našem modelu), to je druga stvar. Oporba u Bjelorusiji prema wikipediji nije dobila relevantan broj glasova na izborima. A Lukašenovo hakiranje ustava da može biti predsjednik više mandata, izgleda kao mačji kašalj prema uratku Vlade Šeksa i "ustavnih tvoraca". Prema riječima jednog od tih ustavnih tvoraca ja sam "zavjerenik" jer sam zatražio pomoć da se preko ustavne tužbe sruši ekonomsko ropstvo novcu kao dugu u državi. Eto vam "zapadne demokracije" i demokratske procedure te kuda ona vodi.

Ima naravno još puno stvari, ali ne smijem sve kazati. Ionako je stane u teškoj krizi. Ne treba je još potencirati.

Zvonimir je napisao/la:Eto, i to je isplivalo:
http://danas.net.hr/novac/vladar-eura-iz-sjene-sluzbeno-ne-postoji-ali-je-njezina-moc-velika

A i euro je prevara:
http://danas.net.hr/novac/u-njemackoj-osnovali-novu-stranku-koja-se-zalaze-za-ukidanje-eura

Središnja banka odobrit će tako beskamatne kredite u iznosu do 250 milijardi forinti (830 milijuna eura) komercijalnim bankama koje će ih potom moći preusmjeriti u kredite srednjim i malim tvrtkama, uz maksimalnu kamatnu stopu od dva posto.

Krunski dokaz o državnoj pomoći stiže u rujnu 2008., kad je odnekud isplivao dokument iz rujna 1999. s potpisom ministra financija Borislava Škegre. Bilo je to državno jamstvo za 31 milijun eura vrijedno inozemno izdanje korporativnih obveznica čiji je agent bila jedna luksemburška banka, a kojim je financirana gradnja Agrokorovog distributivnog centra u Zagrebu. “Poznavatelji prilika iz tog vremena kažu da je upravo Agrokorov izlazak na međunarodno tržište kapitala te 1999. godine, kada je za zaduženje jamčila država, bio glavni impuls kojim je krenulo njegovo širenje. Koncern je tada imao ukupne prihode od 3,2 milijarde kuna, otprilike deset puta manje nego danas”, navodi se u tekstu objavljenom uz otkriće tog dokumenta. Autorica je nazvala potpisnika jamstva Borislava Škegru, koji joj je rekao da se “ne sjeća tog slučaja”, odnosno davanja jamstva teškog 31 milijun eura. Komentar je tada dao jedino SDP-ovac Slavko Linić. “Davanje jamstava, nažalost, nikada nije odijeljeno od politike. U Agrokovorom slučaju dano jamstvo ispunilo je svrhu. To što je kasnije taj koncern narastao i postao monopolist koji zloupotrebljava svoju poziciju, neko je drugo pitanje“. Nekoliko godina nakon što je tadašnji ministar financija potpisao jamstvo, koncern Ivice Todorića postao je jedan od ulagača upravo u Quaestus, fond Borislava Škegre, “ključnog arhitekta privatizacije u kojoj je sudjelovao i Agrokor”. Navodno je Škegrin potpis ubrzala prijetnja iz Agrokora da će 500 zaposlenika zagrebačke Zvijezde dobiti otkaz. Todorića je nastavio hvaliti i Škegrin kasniji nasljednik, ministar financija Ivan Šuker, a na sjednicama Vlade javno ga je hvalio i premijer Ivo Sanader nakon što je smanjio cijene nekoliko proizvoda.

U sadašnjoj vladi RH nemilice ga hvali njen prvi potpredsjednik Radimir Čačić, svjestan Todorićeve važnosti. Od 2000., dakle godinu dana nakon dobivanja Škregrina jamstva, započinje širenje Konzuma po Hrvatskoj i pretvara ga u najveći domaći trgovački lanac, u koji plasira znatan dio robe koja dolazi iz Agrokorove proizvodne sekcije. Vlasnik Agrokora, koji se pokazao korektnijim poslodavcem od prosječnog hrvatskog tajkuna, stvorio je i čvrste veze sa sindikatima, poklanja im hranu za sindikalne kongrese, njegove tvrtke se oglašavaju u glasilu Sindikalna akcija. Zatreba li mu, lako može pobuniti radnike, kao što je to bio slučaj 1999. kad je vlada najavila da će pomoći izgradnju uljare u osječkom Čepinu, posve blizu mjesta gdje je on namjeravao sagraditi svoju uljaru. Zašto je baš Ivica Todorić uspio? Početkom 90-ih bilo je i drugih koji su uzletjeli, no danas ih više nema na domaćoj poslovnoj sceni. Osim Todorića, preostala trojica iz pokera najpoznatijih tajkuna, Miroslav Kutle, Josip Gucić i Luka Rajić, danas su u inozemstvu, a pritom je samo Rajić, prodavši Dukat kupljen na nikada rasvijetljeni način, otišao preko granice dobrovoljno, dok su ostala dvojica pobjegla pred hrvatskim pravosuđem. Iako je u nekoliko navrata zaprijetio da će prodati strancima sve što ima, Todorić to nikada nije učinio. Ostao je ovdje, nastavio jačati Agrokor i postao najbogatiji građanin Hrvatske. Većinu hrvatskih tajkuna nije zgodno pitati za prvi milijun, jer su svega koji mjesec prije zgrtanja ogromne imovine bili šoferi ili vlasnici kvartovskog kafića.

Nostradurus je napisao/la:Na ove mudre riječi našeg Ive (a koje kao da Škegro diktira) napravio sam mali financijski plan. Pa da vidimo kuda vodi:

Dakle, ja sam investitor i ima 30 milijardi eura za ulaganje. Kakao to ide? Sagradim elektranu na ugljen te potrošim dobar dio investicije na opremanje elektrane uvoznim komponentama. Sad da vidimo, 33% investicije je završilo u Hrvatskoj (10 milijardi eura). Idemo u ekspolataciju. Svake godine uvezem ugljenja za milijardu eura i napravim struju koju prodam za 15 milijardi kuna. Dakle, HNB mora naći devize za uvoz ugljenja, a profit u iznosu od milijardu eura se opet mora naći u HNB-u jer ja želim iznositi taj profit u devizama. Očegledno je da će ovih 10 milijardi eura u roku 5 godina biti potrošeno na uvoz ugljena i moj profit. Nakon toga ja moram još 25 godina raditi isti biznis samo da povratim ulog. Pri tome će država morati da stvori dodatnih 50 milijardi eura. Ma sve pet. Ako u međuvremenu Hrvatska nađe novog investitora koji će opet uložiti silne pare da iz tih deviza ide profit meni. I tako svake godine to treba uvećavati. Jel to ta fora sa investicijama, ili sam nešto propustio?
http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/256556/Nuzan-nam-je-zakon-kojim-se-jaca-investicijska-klima.html

Fidelito je napisao/la:

Nostradurus je napisao/la:Na ove mudre riječi našeg Ive (a koje kao da Škegro diktira) napravio sam mali financijski plan. Pa da vidimo kuda vodi:

Dakle, ja sam investitor i ima 30 milijardi eura za ulaganje. Kakao to ide? Sagradim elektranu na ugljen te potrošim dobar dio investicije na opremanje elektrane uvoznim komponentama. Sad da vidimo, 33% investicije je završilo u Hrvatskoj (10 milijardi eura). Idemo u ekspolataciju. Svake godine uvezem ugljenja za milijardu eura i napravim struju koju prodam za 15 milijardi kuna. Dakle, HNB mora naći devize za uvoz ugljenja, a profit u iznosu od milijardu eura se opet mora naći u HNB-u jer ja želim iznositi taj profit u devizama. Očegledno je da će ovih 10 milijardi eura u roku 5 godina biti potrošeno na uvoz ugljena i moj profit. Nakon toga ja moram još 25 godina raditi isti biznis samo da povratim ulog. Pri tome će država morati da stvori dodatnih 50 milijardi eura. Ma sve pet. Ako u međuvremenu Hrvatska nađe novog investitora koji će opet uložiti silne pare da iz tih deviza ide profit meni. I tako svake godine to treba uvećavati. Jel to ta fora sa investicijama, ili sam nešto propustio?
http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/256556/Nuzan-nam-je-zakon-kojim-se-jaca-investicijska-klima.html

Nešto mi ne štima u ovoj računici: ako godišnje uvozim ugljena za milijardu eura - onda u 5 godina na ugljen ću potoršiti 5 milijardi eura, a ne 10 milijardi (ili sam nešto propustio?).