Poljoprivredna politika

Fidelito, u pravu si. No brine me njegova HSS pozadina (trenutno vladajući). Nadam se da ga neće, kak ti veliš, potrošiti i ispljunuti.
Nekak bi radije vidio nestranačkog čovjeka na bilo kojem ovakvom mjestu (iako to ništa ne garantira).

Daj malo pojasni GLOBALGAP. Hvala!

Za one koji zele znati vise http://www.globalgap.org/cms/front_content.php?idcat=9
http://www.globalgap.org/cms/front_content.php?idart=625

Uglavnom , GAP je Good Agricultural Practice ili Dobra poljoprivredna praksa, kao sto u drugim industrijama postoji nesto sto se zove GMP (Good Manufactoring Practice: Dobra proizvodjacka praksa). Dakle skup mjera kojima se radi osiguranje kvalitete (QA-Quality Assurance) i kontrola kvalitete (QC-Quality Control)

Navodno su se trgovci u D dogovorili da u prodaju neće stavljati proizvode bez Globalgap certifikata. Nekada se to zvalo eurepgap, danas s obzirom da je prihvaćen u cijelome svijetu je globalgap.

Fidelito je napisao/la:Navodno su se trgovci u D dogovorili da u prodaju neće stavljati proizvode bez Globalgap certifikata. Nekada se to zvalo eurepgap, danas s obzirom da je prihvaćen u cijelome svijetu je globalgap.

Neka vrsta sustava kontrole proizvodnje i kvalitete. Slično kao HACCP i ISO certifikati, samo što se GAP odnosi na poljoprivrednu proizvodnju.

malo guglah
Kod nas Belje je prvo dobilo GlobalGAP

Belje certifies the GLOBALGAP
Belje has certified the GLOBALGAP safety and quality control system in agricultural production, as the first company in Croatia and among the first companies in Europe.
07.02.2008
http://www.belje.hr/eng/novosti_opsirnije.asp?id=30

Inace, ova prentacija zgodno opisuje sto sve sadrzi GlobalGAP putovnica (3.3 MB)
http://www.globalgap.org/cms/upload/Resources/Presentations/Cologne/081013-Round-Table-8-Field-Passport.pdf

Znači, još jedno (nepotrebno) administriranje koje ne donosi bolju kvalitetu proizvoda, već papirnato pokriva proizvodnju kakva je (sudeći po ISO). I naravno podiže cijenu proizvoda.

Zapravo, mislil sam da napišete kaj to zapravo znači u praksi za (vas i nas, velike i male, proizvođače).

Pa cuj, sa tim certifikatom mozes prodavati svoj proizvod. Niti jedan trgovac u buducnosti nece hrjeti raditi ni sa kim tko nema neku garaciju kvalitete.
Vidim po ovim prezentacijama da se misli o grupnom certificiranju jer je jasno da mali nece moci svaki za sebe imati certifikat.

Isto tako jest jasno da je to pokusaj da se stvari stave pod kontrolu velikih, ali to nam je sudbina.... ....

Mi imamo uveden HACCP i u primarnoj prozvodnji tj. voćnjaku. Jednostvano nam kupci zahtjevaju uvid u kontrolu proizvodnje, da se vidi što, kako i kada si radio i dali je to po PS-u što bi rekli. Zna se koje su kritične točke, što se sve mora evidentirati... Npr.: evidentiram kada, s kojim sredstvom, u kojoj koncentraciji sam radio zaštitu, koja je doza pesticida, kolko škropiva sam trošio po hektaru, tko je odgovorna osoba, tko vrši kontrolu. Zatim kontrola higijene osoblja, pranje i podmazivanje mehanizacije, kada sam kosio, prihranjivao.. u biti SVE evidentiraš u obrazce, a ja još pored toga vodim i dnevnik rada. Kad se uhodaš u to sve, što je vrlo brzo, onda vidiš da je to dobra stvar jer imaš pregled nad svim što radiš. Lakše je raditi jer kad negdi zapneš otovoriš predhodnu godinu i vidiš što i kako si radio u toj situaciji, sa kojim sredstvom i jel bilo uspješno itd.

Smatram da je to poželjno u prizvodnji jer se na taj način ljudi "uvode u red", hoću reći rade kako bi i trebali raditi. A vrlo brzo će doć i zakonska regulativa gdje će se morati voditi evidencija o utrošku pesticida, a najverojatnije će potrošnja pesticida biti vezana za ukupnu površinu koja se obrađuje. Kada će se to početi primjenjivati neznam, no radi se na tome da se i to uvede u praksu. Jako puno je prizvođača koji samo "krkaju" pesticide neobraćajući pažnju na koncentraciju, dozu i vrijeme aplikacije tj. karencu pa onda dođemo na pijacu a baka koja prodaje povrće kaže to je sve iz vlastite bašče, sve je domaće, a da ju pitate za karencu malo koja bi znala što je to. E jedan od ciljeva uvođenja svih tih papiroloških ceremonija je i taj da se poizvođače usmjeri na pravi put da se nebi događali takvi propusti.

Kada bi inspekcija otišla na pijacu i uzela uzorke od trgovaca-proizvođača te odradila analizu na ostatke pesticida vjerujte mi da bi se jako iznenadili nekim rezultatima.

Da, kao sto sam cuo od jednog jabucara .... valjda se tako zove onaj koji uzgaja jabuke

Ljudi na placu prodaju jabuke koje ne izgledaju bas lijepo vec imaju fleke uz objasnjenje da je to zato jer jabuka nije tretirana, a prava je istina da jest tretirana ali kasno. Dakle, dvostruka steta, em nije rijesen problem em je vrlo upitno vrijeme karence ... QA i QC takve stvari, ako ne moze rijesiti, barem moze smanjiti.
Ne jednom sam cuo od ljudi recenice tipa "zakasnio sam s nekim tretmanom pa cu povecati dozu da bolje djeluje"

Globalgap je dobar sustav kontrole kvalitete i slijedivosti. Zapravo uvođenje u proizvodnju najviše traže trgovci koji se tako žele osigurati da ono što je na polici odgovara sanitarnim, mikrobiološkim i ostalim zdravstvenim normama. Zapravo lijepo je to, samo primjena kod nas mogla bi jaaako štekati. Moraš unijeti sva sredstva sa kojma si tretirao u vegetaciji i to je naizgled OK. Samo što ako je neko od sredstava izgubilo registraciju u HR a u europi je normalno registrirano za tu kulturu i ja sam ga primjenio jer drugog nema? To je bilo jedno od mojih pitanja na prezentaciji. Ja ću sredstvo unijeti u papire, i to bi prošlo u Europi jer je tamo navedeno sredstvo uredno registrirano za tu namjenu. ali gle čuda: te dokumente uzme poljoprivredni ispektor i kazni me uredno jer sam primjenio nešto što nije registrirano za tu namjenu u HR (i još ti naredi uništavanje sveukupne proizvodnje). Kod nas se plaća posebno registracija svakog sredstva pojedinačno za svaku namjenu. Isto je i za sjeme - svaka sorta i hibrid se mora registrirati kod nadležnih institucija. Od tih registracija institucije lijepo žive za sada. (A kada uđemo u EU onda će vrijediti i liste sjemenja i zaštitna sredstva koja su registrirana u EU.) Uvoznici zaštitnih sredstava uredno registriraju sredstva samo za one osnovne svrhe, jer je i to veliki trošak na količinu koju prodaju na našem tržištu. (sada vam je možda jasnije kako to da pojedinih sredstava nekih godina jednostavno 'nema' nestanu, pa se opet pojave itd.).Ovo administriranje sa Globalgapom nije ništa u usporedbi sa kvazinametima koje ispostavljaju razne institucije jer imaju na to pravo (i zakonsku obavezu). Treba paziti da si ne prepiliš granu na kojoj sjediš jer u protivnom...

ne znam kako ćete vi ratari proći, ali mi mljekari smo na opasnoj strmopizdini...danas dobio uplatu za travanj i opet sam kraći za popriličnu sumu

kn	novčana vrijednost masne jedinice	novčana vrijednost jedinice bjelančevina
veljača	0,284	0,41
ožujak	0,255	0,385
travanj	0,236	0,359
svibanj	0,222	0,335

a sve to radi usklađivanja naših cijena sa europskim

a zakaj ne bi uskladili i inpute:



Gledam razne strukovne predstavnike: Predsjednik Velikog vijeća Sindikata znanosti Vilim Ribić, Đuro Popijač glavni direktor HUP-a, Zoran Bohaček direktor Hrvatske udruge banaka, Stipan Bilić, direktor Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede...sve profesionalci školovani i u kravatama i sve sam skloniji mišljenju da i nama takav treba...!!?

paor je napisao/la:...
Gledam razne strukovne predstavnike: Predsjednik Velikog vijeća Sindikata znanosti Vilim Ribić, ...

Je, pofarbal je kosu i promijenil naočale - fakat izgleda k'o gospon...

Evo u mom kraju mljekare uredno počele odbijati primati mlijeko pod izlikom (ne)kvalitete. U mom selu zatvorili su laktofriz koji postoji 30-tak godina. Nije da imamo veliku proizvodnju mlijeka u selu, malo je selo, ali sada ljudi moraju voziti mlijeko u susjedno selo što još povećava trošak proizvodnje. I u tom susjednom selu pojedinim proizvođačima odbijaju mlijeko i ljudi sa mlijekom jednostavno hrane svinje ili ga bacaju. To su sve male proizvodnje, ali tim ljudima novac od tog mlijeka je vrlo bitan. Mislim da ako se ovakva situacija nastavi to će biti definitivni kraj malih proizvođača mlijeka.

Rekli su da to naše mlijeko izvoze van pa da ono ne udovoljava standardima odnosno da je loše kvalitete te da ga ne mogu izvesti ... možeš si misliti . Ja sam spreman do kraja života piti to naše loše mlijeko pa što ga ne ostave nama a u EU neka izvoze samo ono supersonično mlijeko koje se eto igrom slučaja može proizvesti samo na farmama koje su se zadužile milione kuna .

problem je nastao kad su naši uvezli gomile mlijeka u prahu po supersoničnim cijenama - zakon tržišta, ok

ali
od 1.1.2010 po eu regulama naši neće smjeti više poticati proizvodnju po litrama, a ista ta eu je u ovom trenutku kad se i kod njih pojavio višak, bez pardona izdašno otkupila i preradila u prah to mlijeko te prodala u treće zemlje po bagatelnim cijenama

nekad su viškove istresali u more, a danas su pametniji - uništi konkurenta

RH je jadna, mala i slaba i ne vidim neku svjetlu budućnost sve dok ne nastane potreba za proizvodnjom energije u poljima

Slom hrvatskog stočarstva, posebice govedarstva, jedna je od najvećih i najsloženijih opasnosti koje prijete hrvatskom gospodarstvu. Opskrba tržišta mlijekom i mesom iz domaćih izvora je dobrim dijelom poremećena a u nastavku će značajno zaoštriti nedaće izazvane globalnim gospodarskim tsunamijem i našom dužničkom krizom. Zbog specifičnosti stočarske proizvodnje posljedice zaoštravanja krize u tom dijelu prehrambenog sustava bit će dugoročne a dobrim dijelom i nesagledive.

Javnost, a i mnogi političari, nisu svjesni prijetnje stočarskog sloma jer je stvarno stanje još zamaskirano kratkoročnim učincima sustava poticaja i uvoza. No, dok je tijekom par proteklih godina uspijevala zadovoljiti tekuću potražnju, državna politika usmjerena prema selu počinje sada davati upravo one rezultate koje je deklarativno željela spriječiti. Granu na kojoj sjedimo već smo prepilili do polovice.

Sve je razvidnije da smo na putu u duboku ovisnost o uvozu a na malo dulji rok izgledno je i preuzimanje velikih proizvodnih kapaciteta od stranog kapitala. Stočarstvo je naime jedan od gospodarskih sektora u kome Hrvatska ima izvrsne prirodne uvjete proizvodnje ali i vrlo lošu strukturu i nerazvijeno tržište. To je i razlogom da na pr. govedarstvo sudjeluje u poljoprivredi Austrije s 40% a u poljoprivredi Hrvatske sa – samo 16%!

Vrlo je realna opasnost da se priča o hrvatskom bankarstvu, najprije skupo saniranom, a zatim prodanom uglavnom u bescjenje inozemnim interesima, ponovi u stočarstvu. To bi ovoga puta imalo dugoročno još kobnije posljedice ne samo za gospodarsku neovisnost zemlje nego i fizičku kontrolu vlastitog geostrateškog prostora.

Treba se zato zapitati, što je državna politika htjela, što je do sada postigla i u kom je pravcu treba mijenjati da makar i u posljednji tren izbjegnemo katastrofu s teškim posljedicama.
Veliki neuspjeh državnog programa…

Operativni program razvitka govedarske proizvodnje u Republici Hrvatskoj, objavljen sredinom ljeta 2004. trebao je osigurati „veću konkurentnost domaće proizvodnje, povećati njezin obujam te stvoriti povoljniji položaj pri ulasku u Europsku uniju“. Konkurentnu proizvodnju se namjeravalo postići, te njome „u cijelosti zadovoljiti domaće potrebe za mlijekom i mesom“, pomoću novih proizvodnih sustava „koji će se veličinom proizvodne jedinice (farme), razinom proizvodnje te primjenom tehnološkog procesa moći nositi sa proizvodnim sustavima drugih razvijenih stočarskih zemalja, prije svega onih iz Europske unije“.

Sve je to trebalo ostvariti tijekom četiri i pol godine, do kraja 2008. a potrebnih gotovo 2,5 milijarde kuna trebalo je namaknuti od Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HBOR) ili drugih banaka te predpristupnih fondova EU. Do 50% zaduženja investitora zajamčila bi Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG) dok bi drugu polovicu jamstva preuzeo investitor/obiteljsko gospodarstvo, „pri čemu će – navodi se u programu - kao zalog [za ukupni iznos duga, dakle i onaj zajamčen od HAMAG-a!] dati izgrađeni ili adaptirani objekt te druge svoje nekretnine“.

Pisci Programa sasvim su ozbiljno očekivali da će za 4,5 godine, do kraja 2008., sagraditi ili adaptirati 7.220 velikih farmi, tako da one od početnog udjela od otprilike 10% u proizvodnji mlijeka postignu potpuno dominirajući udio od 65%. Takvom grandioznom razvitku je trebalo pridonijeti i forsirano financijsko gušenje najmanjih obiteljskih gospodarstava, tako da je 2002. među ostalim uveden prag od najmanje tri krave za dobivanje državnih poticaja za mlijeko. Popis poljoprivrednih kućanstava iduće (2003.) godine pokazao je da je gotovo 2/3 seoskih domaćinstava (njih gotovo 50.000, odnosno 63%) bilo u toj kategoriji, praktički preko noći isključenoj iz gospodarske logike koja je vrijedila za ostale seljake. Tako je započeo šestogodišnji val gašenja seoskih gospodarstava, u taktu od po 15-ak na dan, a mnoge su od tih obitelji završile na socijalnoj pomoći i u tzv. dohodovnoj potpori.

Sve to nije pomoglo – sredinom 2008. Ministarstvo poljoprivrede se moralo suočiti sa činjenicom da je plan „industrijalizacije govedarstva“ u velikoj mjeri ostao mrtvo slovo na papiru: Projekcija od preko 7.000 objekata splasnula je na 190 osuvremenjenih ili novih farmi, krediti su ostvareni sa samo 14% a udio kreditiranih gospodarstava u ukupnim isporukama mlijeka povećao se na svega nekih 17%. Glavni isporučitelj mlijeka, cijelih 83% ukupne količine na tržištu, ostala su i dalje manja gospodarstva, za koje se Program, unatoč eliminacije onih najmanjih, uopće nije zanimao i koja su više-manje prepuštena sama sebi.

Jedini, skupo plaćen – što novcem, što svim onim što je u međuvremenu propušteno napraviti u drugim dijelovima govedarstva – uspjeh Programa bio je da je u razdoblju 2004-2007 ostvaren rast otkupa domaćeg mlijeka od skoro 23%. Između jedne trećine i polovice toga rasta ostvarena je uvozom visokokvalitetnih muzara, koje su davale i po dvostruko više mlijeka od prosjeka ali su i zahtijevale vrlo specifične uvjete skrbi i prehrane.

Slikovito govoreći, postavili smo Ferrarije na seoske ili županijske ceste i očekivali čudesa Formule 1. Ona se naravno nisu zbila već se ispostavilo da je početni proizvodni učinak u mnogo slučajeva znatno opao i da se uvezene šampionke teško privikavaju na nove, za njih bitno lošije uvjete. Da bi se održao normalni remont stada trebalo je zato u više slučajeva uvoziti nove šampionke što je značajno poskupilo proizvodnu računicu.

No i veselje oko toga ograničenog pozitivnog rezultata forsirane industrijalizacije govedarstva bilo je kratkog daha jer je već 2007. zabilježen pad u ukupnom broju krava od 3% a ukupni otkup mlijeka tijekom 2008. počeo opadati s otprilike 4% na godišnjoj razini. Naime, ono što je prethodnih par godina „spašavalo“ statistiku isporuke mlijeka – uvoz stranih visokoproizvodnih rasplodnih junica – posljednje je dvije godine osjetno pao jer im se cijena u samo dvije godine (2006-2008) podvostručila. U znaku te krize dolazi i do osjetnog relativnog poskupljenja hrvatskog mlijeka.
…. uzrok da se ponovi isto, samo tri puta veće

Bilo bi normalno očekivati da će neuspjeh takvih proporcija navesti Ministarstvo na promjenu u načinu razmišljanja, tim više što se iz nekih nastupa odgovornih ljudi moglo naslutiti da mnogostruki razlozi havarije prvobitnog Programa nisu nepoznati. Tako je na pr. sam načelnik odjela za stočarstvo Ministarstva dr. Ivan Jakopović na jednom stručnom skupu u jesen 2008. iznio da su se u provedbi plana ispriječile mnogostruke zapreke kao „nedostatne količine zemlje, složenost dobivanja lokacijskih i građevinskih dozvola, strogi kriteriji prostornih planova, nedostatno kvalitetna građevinska operativa i bojazan proizvođača za nova zaduženja“.

Sve su te zapreke i od ranije dobro poznate i spadaju u red onoga, što se u svakom ozbiljnom programu mora unaprijed riješiti, često u suradnji više ministarstava, prije nego što se uopće i pomisli na provedbu. Pa ipak, u lipnju 2008. je odlučeno da se potpuno neuspjeli Program razvitka govedarstva nastavi ali tako da se unutar njega otvore mogućnosti za trostruko veće projekte od prvobitno zamišljenih. Javnosti nije poznato zašto bi taj još daleko riskantniji i skuplji plan „velikog skoka“ trebao uspjeti bolje od prethodnoga uz i dalje prisutne elemente birokratske tromosti i neusklađenosti, tržišne nesređenosti i gospodarske nesigurnosti, koja je ovih posljednjih mjeseci još i eksponencijalno porasla.

Ne treba mnogo dovitljivosti da se shvati da se u takvim okolnostima Program zatvara prema najzanimljivijem tipu obiteljskih gospodarstava, onim tadicionalno iskusnim ali kapitalno slabim govedarima, koji bi željeli rasti ali se ne mogu, ako su pri zdravoj pameti, u potpuno nesređenim tržišnim uvjetima igrati „ruske rulete“ i s ono malo svoje naslijeđene djedovine. A upravo je u toj skupini, koja „živi“ za zemlju i koja za njom ne čezne iz špekulantskih već iz izrazito egzistencijalnih razloga, velik potencijal dobrog gospodarenja i kvasac poduzetničke preobrazbe. Nema sigurnijeg načina postupnog ali sigurnog podizanja proizvodnje i preobrazbe sela od primjera dobrih gospodara unutar lokalnih sredina koje, treba to stalno ponavljati, još uvijek isporučuju preko 80% domaćeg mlijeka.

Umjesto da se, poučen neuspjehom, usmjeri na takvu politiku malih koraka i organskog oživljavanja sela Program se još dalekosežnije nego ranije veže uz neuspjelu politiku „velikog skoka“ i širom otvara vrata novopočenom sloju često nestručnih investitora, nerijetko špekulanata na kratki rok i, u najboljem slučaju, ovisnima u malome i velikome o pomoći sa strane u vođenju poslova govedarstva. Budući da se radi o jednoj od stručno najsloženijih grana poljoprivrede, u provedbenim je uputama Programa doduše upisan niz zahtjeva, koji bi trebali zajamčiti stručnost i prikladnost investitora, ali je stvarnost dobrim dijelom drukčija.

Naglasak na kapitalu umjesto na stručnosti posebno je problematičan zato što se radi o dijelu poljoprivrede koji iziskuje veliku dozu iskustva, predanosti i kontinuiteta u radu. Samoodrživ prirodni prirast visoke genetske kakvoće može se postići samo pomnim višegodišnjim zahvatima u cijelom uzgojnom lancu a taj se posao u Hrvatskoj uvelike zapustio. Umjesto toga hrvatsko se društvo sve više okretalo uvozu goveda i dozvoljavalo ne samo nemar nego i nesmiljen harač unutar vlastitih uzgojnih kapaciteta.
Golem gospodarski potencijal govedarstva

Sa stajališta narodnog gospodarstva je taj trend teško racionalno protumačiti čak i na najobičnijoj reproduktivnoj razini. Hrvatska godišnje uveze oko 70.000 grla različitih kategorija goveda za tov u vrijednosti od oko 210 milijuna kuna. U isto vrijeme naši uzgajivači proizvedu svu potrebnu telad za zadovoljenje vlastitih potreba za svim kategorijama goveđeg mesa pod uvjetom da se ta uzgojena telad stavi u produženi tov (do 650 kg). Međutim, od ukupno uzgojene teladi za tov u Hrvatskoj (oko 100.000 grla) svega 30-tak tisuća i završi u tovu. Na ovaj način izgubi se samo u prometu teladi oko 210 milijuna kuna, odnosna ta se sredstva pretoče preko trgovaca i uvoznika u Poljsku, Rumunjsku, Slovačku i druge zemlje EU.

Osim toga, da je telad, isporučena na klanje kao utovljena junad, bila iz njihova uzgoja, naši bi uzgajivači ostvarili državnu potporu od 126 milijuna kuna, a to pak znači da je samo izravna šteta od uvezenih grla kroz vrijednost uvoza i izgubljenih potpora 336 milijuna kuna na godišnjoj razini.

Ovome treba dodati i činjenicu da uvoznici nakon što utove tu uvoznu telad i predaju je na klanje dobiju potporu iz državnog proračuna (800 kuna po grlu) u iznosu od 56 milijuna kuna. Tako mi u stvari potičemo seljake uzgajivače izvan Hrvatske. Ovakav odnos prema vlastitom uzgoju je u najmanju ruku maćehinski i dugoročno će stvoriti potpunu ovisnost o uvozu goveđeg mesa.

Na razini ministarstva financija stvar je još alarmantnija. Naime, za razliku od isplata inozemstvu, novac isplaćen u Hrvatskoj bi se „zavrtio“ u krugu gospodarskih aktivnosti još jedan do dva puta i generirao ukupan prihod i do milijarde kuna. Samo PDV na taj dohodak je znatno veći od moguće razlike između domaće i inozemne cijene (za koju se kupca stoke kompenzira) i poticaja koji bi se isplatili domaćim uzgajiteljima. Uputno je uostalom podsjetiti da najveći dio razlike u cijeni goveda nije specifičan za stočarstvo već odražava opću precijenjenost kune i time stvorenu umjetnu pogodnost uvoznicima.

Slična se računica može ponoviti i u odnosu na opskrbu hrvatskog tržišta mlijekom. Uz pretpostavku da Hrvatska u prosjeku uvozi recimo 150-200 milijuna litara mlijeka godišnje, to predstavlja vrijednost od 350-400 milijuna kuna koja bi, proizvedena u zemlji i zajedno s poticajima i učinkom multiplikatora, vjerojatno dala ukupni prihod na državnoj razini od kojih milijardu kuna.

Osim toga, tijekom posljednjih 5 godina uvezene su rasplodne junice u prosječnoj godišnjoj vrijednosti od ca 75 milijuna kuna a one su tijekom svoje prve godine u prosjeku dale i do 8% ukupnih isporučenih količina mlijeka na hrvatskom tržištu. Po metodologiji, spomenutoj u prethodnom pasusu, taj je uvezeni resurs preko svoje mliječne proizvodnje i njena multiplikator-učinka u prosjeku generirao godišnji prihod na državnoj razini od kojih 500-600 milijuna kuna, koji je hrvatsko gospodarstvo pod normalnim uvjetima govedarskog uzgoja moglo ostvariti vlastitim snagama.

Samo ovih par primjera – koji ukazuju na propuštenu mogućnost rasta od dvije do dvije i pol milijarde kuna godišnjeg nacionalnog dohotka - mogu poslužiti kao indikacija što je malo promišljenija politika razvoja govedarstva mogla postići čak i bez većih kapitalnih ulaganja. O odsutnosti takve politike, i o potpunom nemaru za rast generiran vlastitim snagama, možda najbolje govori podatak da smo u Hrvatskoj u razdoblju 1997-2007 doslovce pojeli bliže 60.000 ženske teladi godišnje iako je klanje teladi zabranjeno još u samom početku toga razdoblja (1998).

S obzirom na dugogodišnju izravnu potporu po jednoj litri mlijeka i tezi da će samo otkupna cijena mlijeka značajno podići broj krava i proizvodnju mlijeka (što je izostalo) Hrvatska je trebala postati izvoznik mlijeka a ne najveći (ili jedini) uvoznik u EU. Procjenjuje se da je samo u zadnjih deset godina u izravnu potporu otkupu mlijeka uloženo više od 4 milijarde kuna od čega je najveću korist imala upravo mljekarska procesna industrija. Danas valja ozbiljno razmisliti ne bi li se taj udio, ili njegov značajniji dio, mogao pretvoriti u vlasnički udio seljaka u mljekarskoj industriji, kojim bi oni mogli upravljati na način kako se to radi u Europi, poglavito u najvećoj mljekarskoj industriji Europe Arli, koja je u vlasništvu švedskih i danskih proizvođača mlijeka.
O Europi svagdje samo ne tamo gdje treba

Zanimljivo je da u vremenu, kad je inače u tijeku posvemašnje preslikavanje europskih trendova i propisa – što onoga koga od nas zahtijeva EU, što samozadanoga – nikome ne pada na pamet da na hrvatsko tlo presadi neka od jednostavnih europskih načela dobrog gospodarenja sa stočnim fondom. Dok je Zapadna Europa već odavna dramatično smanjila klanje mlade stoke tako da je ona svedena na par posto proizvodnje mesa, Hrvatska je nastavila nesmiljeno trošiti potencijale svoga stočnog fonda i kvalitetno ga obezvrjeđivati.

U suvremenoj se europskoj poljoprivredi država pojavljuje kao jamac postojanosti i postupnog, elastičnog usmjeravanja raznih administrativnih sustava, poticaja i kreditnih olakšica. U nas država mijenja čak i vrlo bitna pravila preko noći, potezom pera, i tako povećava umjesto da smanjuje tržišnu neizvjesnost proizvođača, koji su ionako izloženi na milost i nemilost niza vremenskih, tržišnih i kreditnih čimbenika. A ranjivost proizvođača je naročito velika u kapitalno zahtjevnoj djelatnosti kao što je govedarstvo, s proizvodnim ciklusom i do 6 godina!

Vatrogasna narav raznih mjera poljoprivredne politike je dio većeg problema – potpune odsutnosti ozbiljnijeg širokog i dugoročnog programa razvitka i očuvanja živoga sela koji se Hrvatskoj inače nameće ne samo po samoj prirodi komplementarnosti, pa zato i potrebi usklađivanja pojedinih segmenata poljoprivrede, nego i zbog potrebe da se osigura stabilnost, napučenost i geopolitička sigurnost njenih izduljenih i iznimno ranjivih krakova.

Da bi se shvatilo do koje je mjere sustav upravljanja hrvatskom poljoprivredom zaostao za sustavima raznih europskih zemalja, dovoljno je pogledati rezultate predpristupnog tzv. screeninga hrvatske poljoprivrede u režiji Europske komisije. Za niz programa, koje su europske zemlje po dobru a i po lošem razvile da bi pomogle svoje poljoprivrede i pojedine njene dijelove, konstatira se da Hrvatska – toga nema! Ono što Hrvatska ima, a što Bruxellesu i ne smeta previše, jest velika birokracija, strahovito iritirana područjem koga administrira. Ona u selu vidi same starce, male zapuštene posjede i opću letargiju umjesto da osjeti živu snagu i potencijale, koji jedva čekaju na priliku da se razviju. Naravno da i na selu ima velikog konzervatizma i nepovjerenja prema novome ali ima, kao u svim ljudskim zajednicama, i ljudi koji žele razviti svoja gospodarstva i tako stvoriti bolje uvjete života za svoje potomstvo ili barem osjetiti zadovoljstvo nad vlastitim postignućima.
Povijesni korijeni zabluda agrarne politike

Indolentnost hrvatske birokracije na ovom području ima na žalost duboke i žalosne korijene koji zadiru u kraj četrdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon loma između Tita i Staljina komunističko je vodstvo krajem 1948. odlučilo svoju ideološku čvrstoću i pravovjernost dokazati provođenjem ekstremne kolektivizacije sela. Broj seljaka u radnim zadrugama Hrvatske povećao se tijekom dviju godina teškog pritiska za više od osam puta, od 33.000 na 270.000 krajem 1950. Nakon katastrofalnog pada proizvodnje i pod pritiskom prehrambene krize režim je bio prisiljen uzmaknuti i konačno tijekom 1953. ostaviti seljacima da odluče, da li žele ostati u kolektivima ili ne. Otišli su ne samo svi koji su u njih bili silom uvučeni nego čak i polovica onih, koji su u njima već bili pet godina ranije, kad je politička kampanja počela.

Partija koja je,dakle, imala dovoljno instinkta za preživljavanje da se podvijena repa izvuče iz nemoguće situacije, na ideološkom se terenu ipak nije mogla posve pomiriti s egzistencijom stotina tisuća iskonskih samoupravljača, koje je život naučio misliti svojom glavom. Tijekom idućih 35 godina režim je zato ostavio maloga zemljoradnika da preživljava kako zna, dapače i dalje ga je pokušavao ižmikati gdje je i kako najviše mogao, a sam se usmjerio na sustavno favoriziranje velikih kombinata, stvorenih na nacionaliziranim zemljištima, kao svoj odgovor na zahtjeve prehrane. Na poljoprivredu se gledalo kao industriju, s kojom se može manipulirati mješavinom udarničkog mentaliteta, nategnutih statističkih pokazatelja i birokratskih promjena proizvodnih parametara za pisaćim stolom.

Taj mehanički, ideološko-doktrinarni pristup selu, koji se odrazio i na obrazovanje poljoprivrednih stručnjaka, uvelike se razlikovao od onoga, što mu je prethodilo prije Drugoga svjetskog rata. Tada se naime, pod utjecajem radićevskog nauka, smatralo da se opći gospodarski i politički napredak mora u prvom redu temeljiti na prosvijećenom i informiranom seljaku. Kako se razvija on, tako će se razvijati i selo i društvo u cjelini. U takvom organskom pristupu čovjek je dakle ključ i motor razvitka poljoprivrede, a to je, usput budi rečeno, još uvijek i temeljni pristup u naprednim europskim gospodarstvima.

To se najbolje vidjelo već u samim početcima organiziranja Hrvatske seljačke stranke, koje je Stjepan Radić provodio tako da se usmjerio na najbolje gospodare, ljude cijenjene u svojim sredinama po stručnosti i uspješnosti, kako bi preko njih i njihova primjera utjecao na ostale. Značajni hrvatski sociolozi i ekonomisti od Franje Milobara, preko Dinka Tomašića i Josipa Predavca do Rudolfa Bićanića uvelike su, a naročito tridesetih godina prošlog stoljeća, rasvijetlili probleme sela i mogućnosti njegove modernizacije te na tome i praktički radili u snažnim organizacijama kao što su bile Gospodarska sloga, Hrvatski radiša i sl. Sve je to u komunizmu bačeno u tzv. ropotarnicu povijesti a dobri gospodari su umjesto ranijih svijetlih uzora postali ideološki opasni kulaci.

Tijekom druge polovice prošlog stoljeća, kad su europske zemlje na razne načine stalno poboljšavale uvjete privređivanja i postupnog organskog okrupnjavanja seoskih posjeda – proces u kome su dominirali upravo najbolji gospodari! – hrvatsko je selo u sjeni favoriziranih kombinata teškom mukom preživljavalo i na nj se ponajviše gledalo kao izvor radne snage za industrije po gradovima. No čak i u takvim izrazito nepovoljnim uvjetima mali je proizvođač zadržao svoju dominirajuću ulogu u proizvodno- prehrambenom lancu. Godine tada izgubljene za organski razvitak sela sad nam se osvećuju.

Ni ostvarenjem hrvatske države i novog gospodarskog sustava nije se naime mnogo promijenilo u životnim uvjetima sela. Umjesto da se težište državnih mjera usmjeri na stvaranje uvjeta za dobro gospodarenje, koji polaze od stvarnosti proizvodnih i tržišnih uvjeta maloga gospodara kao proizvodne kičme sela, središnje su birokracije nastavile smišljati parcijalne planove u čijem je podtekstu odbacivanje stvarnosti i potreba sela i tlapnje o „velikom skoku“ u bolju budućnost i konkurentnost na europskom tržištu.

To bi mogao biti i stvarni razlog da država iz godine u godinu ne pušta u zakup ili prodaju seljacima ogromne zemljišne areale – osnovni resurs poljoprivrede. A ima i zlobnika koji tvrde da su u vođenju poljoprivredne politike ideološki predlošci sredine prošloga stoljeća zamijenjeni interesnim lobiranjem prerađivača, trgovaca i uvoznika. U svakom je slučaju zamjetno da se integriranje u Europu koristi uopćeno – i često bezrazložno – kao argument za promjene, koje su ne samo nerealne u odnose na tržišnu stvarnost, nego i suprotne širim strateškim interesima Hrvatske.
Ključ razvitka: Osigurati stabilne tržišne uvjete stvarnom seljaku

Kakvu bi alternativu razvojne politike trebalo ponuditi selu uopće i govedarstvu napose?
Polazna točka razumne politike na selu mora biti da mali uzgajivač i proizvođač nije teret koga se treba riješiti nego razvojni resurs kome treba omogućiti da razvije svoj potencijal.
Država, a u nekim segmentima sve više i slobodna udruženja uzgajivača i proizvođača, moraju se pobrinuti za organiziranje tržišta i kontinuitet u njegovim pravilima.
Ključni dio tržišnog organiziranja je stabilizacija cijena i tržišna suradnja, uključivši razvitak razvojne i tržišne infrastrukture.
Država je jamac da će se pravila tržišne utakmice i privređivanja poštovati i po potrebi mijenjati u malim koracima.
Potentnim obiteljskim gospodarstvima treba ponuditi državna jamstva i ostale kreditne beneficije te im omogućiti kupnju ili zakup poljoprivrednih površina u državnom vlasništvu uz ugovore koji osiguravaju njihovu proizvodnu namjenu.
Usmjeriti stručne vladine i nevladine službe na aktivno savjetovanje u planiranju uzgoja i proizvodnje i razvojnog rada, obuhvatiti mala gospodarstva tečajevima upoznavanja s novim tehnologijama i tržišnim nišama te praksom njima sličnih gospodarstava u inozemstvu.
Poljoprivrednu proizvodnju treba usmjeriti prvenstveno na zadovoljavanje prehrambenih i strateških potreba Hrvatske a ne na priželjkivanje neke brzo ostavrive konkurentnosti na svjetskom tržištu.

Autor: Branko Salaj / Miroslav Kovač

koliki post...

e za mene je to odličan tekst svaka čast a ovo mi se najviše sviđa :
::Kakvu bi alternativu razvojne politike trebalo ponuditi selu uopće i govedarstvu napose?
Polazna točka razumne politike na selu mora biti da mali uzgajivač i proizvođač nije teret koga se treba riješiti nego razvojni resurs kome treba omogućiti da razvije svoj potencijal.::

Tekst je vrlo dobar i u biti sazima vise manje sve probleme o kojima se ovdje dosta komentiralo.

Medjutim i nazalost, takav slican tekst bi se mogao napisati i za vecinu drugih poljoprivrednih djelatnosti (u prvom redu mislim na vocarstvo t.j. Operativni program razvoja vocarstva). Samo se u gornjem tekstu rijec "govedarstvo" zamjeni sa npr. "vocarstvom", "povrtlarstvom" ili bilo kojim drugim i stvari, uz odgovrajuce brojke je identicna.

S time mislim da se dolazi do biti problema da politicki vrh je hrvatski ulazak u EU proteklih desetak godina (nazalost, bespovratno proteklih) samo koristio kao paravan za cijedjenje gospodarskih resursa ove zemlje a poradi partikularnih interesa pojedinih dobro organiziranih i novcima povezanih interesnih skupina (bez obzira na ideolosku masku). Dapace, ljudima se i bacalo u prvi plan ideologija kao crvena krpa pred bika, a narod, kakav vec je, zaboravio da bikovi ne razlikuju boju i da reagiraju na mrdanje platna, a ne na boju.

Rjesenje? .... Tesko pitanje.... mozda u edukaciji, i to ne samo uskostrucno (kako uzgojiti vrhunsku kravu) vec kako imati najpovoljniji odnos npr. cijena litre mlijeka/troskovi ....

I naravno, kao prvi korak, dekretom ukinuti bilo kakve poticaje za bilo kakvu djelatnost bez ulaska u PDV. Dapace, bilo kakvu prodaju proizvoda OPG-a bez sustava PDV-a (koji podrazumjeva sustav dohodka) tretirati kao ilegalnu.

Je`l to Stipan došao do pameti ili koji klinac ???

http://www.vjesnik.hr/html/2010/04/13/Clanak.asp?r=sta&c=2

pingo je napisao/la:Je`l to Stipan došao do pameti ili koji klinac ???

http://www.vjesnik.hr/html/2010/04/13/Clanak.asp?r=sta&c=2

nije to stipan bilić napiso

Moja greška . Pomislio sam da je to taj što nas uvijek pljuje pa mi više ništa nije bilo jasno .

Stipan ponovno u akciji:

http://www.nacional.hr/clanak/88879/jesen-donosi-rast-cijena-hrana-ce-poskupjeti-do-30-posto

Iz ovog se članka jasno vidi da je čovijek u funkciji prerađivača / trgovaca hranom. Sada pušta probne balone da se polako pripremi javnost na poskupljenja koja su - navodno- uzrokovana 'poskupljenjem sirovina' (pšenice). Zaboravljaju da su poskupili kruh kada je pšenica bila 1.7 Kn/kg i nisu ga spuštali od tada, a sada je pšenica jeftinija pa treba kruh poskupiti.

ajd barem nije spomenio nas poljoprivrednike...ostao je bez teksta jer smo mi trenutno na europskom dnu po prodajnim cijenama ratarskih i stočarskih sirovina

pogledajte kakve nebuloze priča u OVOM članku gdje su tema trgovčake marže od 300 i više%