Mike Davis: Planet slumova

Proteklog je desetljeća urbano stanovništvo svijeta po prvi put u povijesti brojem nadmašilo ruralno, a u neljudskim uvjetima urbanih slamova danas živi gotovo milijardu ljudi. U izvrsno napisanom članku, danas već klasiku urbane teorije, izvorno objavljenom 2004. u časopisu New Left Review, američki urbanist i povjesničar Mike Davis sažima postojeće studije o slamovima, kritički propituje način na koji svjetske politike utječu na njihov nastanak i razvoj te rješenja koja nude.

Jednog dana sljedeće godine žena će roditi u lagoškom slamu Ajegunle, mladić će ostaviti svoje selo na zapadu Jave i uputiti se prema velegradskim svjetlima Jakarte, a seljak će preseliti svoju osiromašenu obitelj u jedno od mnogobrojnih pueblos jovenes u Limi. Konkretan događaj je nevažan i proći će posve nezapaženo. No ipak, to će biti prekretnica u ljudskoj povijesti. Prvi put će urbano stanovništvo Zemlje brojem nadmašiti ono ruralno. Štoviše, s obzirom na nepreciznost popisa stanovništva u Trećem svijetu, taj epohalni prijelaz možda se već dogodio.
Zemlja se urbanizira čak i brže nego što je prvotno predvidio Rimski klub u svom zloglasnom maltusovskom izvještaju iz 1972. Granice rasta. 1950. na svijetu je bilo 86 gradova s više od milijun stanovnika; danas ih je 400, a 2015.bit će ih barem 550.[1] Štoviše, gradovi su od 1950. apsorbirali gotovo dvije trećine eksplozivnog rasta globalne populacije, a danas rastu tjednom stopom od milijun novorođenih i useljenika.[2] Današnja urbana populacija (3,2 milijarde) veća je od cjelokupne svjetske populacije 1960. godine. U međuvremenu, globalno selo dosegnulo je maksimalnu populaciju (3,2 milijarde) i nakon 2020. počet će se smanjivati. Stoga će se cjelokupan svjetski rast populacije odvijati u gradovima, a predviđa se da će ona biti najveća 2050. i iznositi oko 10 milijardi.[3]

1. Urbani klimakterij

Gdje su heroji, kolonizatori, žrtve Metropolisa?
Brecht, iz Dnevnika, 1921.

Devedeset pet posto tog konačnog množenja čovječanstva dogodit će se u urbanim područjima zemalja u razvoju, čija će se populacija udvostručiti u sljedećem naraštaju, na gotovo 4 milijarde.[4] (Štoviše, kombinirane urbane populacije Kine, Indije i Brazila već su otprilike jednake zbrojenim urbanim populacijama Evrope i Amerike.) Najveličanstveniji rezultat bit će bujanje novih megagradova s više od 8 milijuna stanovnika, te još spektakularnijih hipergradova s više od 20 milijuna stanovnika (što je procjena broja urbanih stanovnika svijeta u doba Francuske revolucije).[5] Tokio je 1995. nedvojbeno prešao taj prag. Već 2025., prema Far Eastern Economic Review, samo će Azija imati deset ili jedanaest tako velikih konurbacija, uključujući Jakartu (24, 9 milijuna), Dhaku (25 milijuna) i Karachi (26, 5). Šangaj, čiji rast je desetljećima kočila politika namjerne podurbanizacije, mogao bi u svojoj golemoj metroregiji estuarija imati čak 27 milijuna stanovnika.[6] Procjenjuje se da bi Mumbai (Bombay) u međuvremenu mogao dosegnuti 33 milijuna stanovnika, iako nitko ne zna jesu li takve divovske koncentracije siromaštva biološki i ekološki održive.[7]
No dok su megagradovi najsvjetlije zvijezde na urbanom nebu, tri četvrtine tereta populacijskog rasta nosit će jedva vidljivi drugorazredni gradovi i manja urbana područja: mjesta na kojima, kako ističu istraživači UN-a, »ima malo ili nimalo planskih aktivnosti kako bi se ti ljudi prihvatili i kako bi im se osigurale komunalne usluge«.[8] U Kini (koja je prema službenim podacima 1997. bila 43 posto urbanizirana), broj gradova narastao je sa 193, koliko ih je bilo 1978., na 640. No, veliki metropolisi, unatoč iznimnom rastu, zapravo imaju sve manji udio ukupne urbane populacije. Glavninu ruralne radne snage koja je postala suvišna nakon tržišnih reforma započetih 1979. apsorbirali su mali gradovi i oni koji su nedavno postali velegradovi.[9] Slično tome, u Africi, eksploziju nekoliko divovskih gradova poput Lagosa (sa 300 000 1950. godine na 10 milijuna danas) pratila je preobrazba nekoliko desetaka gradića i oaza poput Ouagadougoua, Nouakchotta, Douale, Antananariva i Bamaka u velegradove veće od San Francisca ili Manchestera. U Latinskoj Americi, gdje velegradovi prvog reda čeznu za monopoliziranim rastom, sada rastu velegradovi drugog reda, kao što su Tijuana, Curitiba, Temuco, Salvador i Belem, »pri čemu najbrže rastu gradovi s brojem stanovnika između 100 000 i 500 000«.[10]
Štoviše, kao što je ustvrdio Gregory Guldin, urbanizaciju se mora pojmiti kao strukturalnu transformaciju na svim točkama urbano-ruralnog kontinuuma, uz intenzivnu interakciju između njih. U svojoj studiji slučaja s juga Kine, selo se urbanizira in situ te usput generira epohalne migracije. »Sela postaju više nalik na trgovačke i xiang gradove, a gradići i mali gradovi postaju više nalik na velegradove.« Rezultat toga, u Kini i u velikom dijelu Jugoistočne Azije, jest hermafroditski krajolik, djelomice urbanizirano selo o kojemu Guldin idrugi kažu da može biti »važan, nov put ljudskog naseljavanja i razvoja... oblik koji nije ni ruralan ni urban nego mješavina jednoga i drugoga, pri čemu gusta mreža transakcija povezuje velike urbane jezgre s područjima oko njih«.[11] U Indoneziji, gdje je sličan proces ruralno-urbane hibridizacije znatno uznapredovao u Jabotabeku (šire područje Jakarte), istraživači nazivaju te nove modele izgradnje zemlje desokotas i raspravljaju jesu li to prijelazni krajolici ili dramatično nova vrsta urbanizma.[12]
Urbanisti spekuliraju i o procesima koji povezuju zemlje Trećeg svijeta u neobične, nove mreže, koridore i hijerarhije. Na primjer, delte rijeka Zhu Jiang (Hong Kong — Guangzhou) i Jangce (Šangaj), kao i koridor Peking-Tianjin, brzo se razvijaju u urbano-industrijske megalopolise usporedive s Tokio-Osakom, donjim tokom Rajne i New York-Philadelphijom. No to može biti samo prvi stupanj u pojavljivanju još veće strukture: »neprekinutog urbanog koridora koji se proteže od Japana / Sjeverne Koreje do zapadne Jave«.[13] Tada će se gotovo sigurno Sangaj pridružiti Tokiju, New Yorku i Londonu kao jedan od »svjetskih gradova« koji kontroliraju globalnu mrežu tokova kapitala i informacija. Cijena toga novog urbanog poretka bit će sve veća nejednakost unutar i između gradova različitih veličina i obilježja. Na primjer, Guldin navodi zanimljive kineske rasprave o tome ne ustupa li stari jaz u prihodima i razvoju između sela i grada mjesto jednako bitnom jazu između malih gradova i obalnih divova.[14]

2. Povratak Dickensu

Vidjeh nebrojene rojeve, osuđene na tamu, prljavštinu, kugu, opscenost, bijedu i ranu smrt.
Dickens, »A December Vision«, 1850.

Dinamika urbanizacije Trećeg svijeta i potvrđuje i osporava prethodnike iz 19. i s početka 20. stoljeća u Evropi i Sjevernoj Americi. U Kini, najveća industrijska revolucija u povijesti djeluje kao arhimedovska poluga koja premješta populaciju veličine Evrope iz ruralnih područja u smogom zagušene gradove koji se penju u nebo. Rezultat toga je da će »Kina prestati biti prevladavajuće ruralna zemlja, što je tisućljećima bila«.[15] Doista, veliko oko šangajskog Svjetskog financijskog centra možda će uskoro promatrati golemi urbani svijet koji nije mogao zamisliti Mao, pa Čak ni Le Corbuisier. No u većini zemalja u razvoju, rast velegradova lišen je kineskog izvoznog stroja, kao i kineskog dotoka stranoga kapitala (koji je danas jednak polovici ukupnih investicija u zemlje u razvoju).
Drugdje se urbanizacija radikalno razdvojila od industrijalizacije, pa čak i razvoja per se. Neki bi ustvrdili da je to izraz neumitnog trenda: inherentne tendencije silicijskog kapitalizma da se rast proizvodnje odvoji od rasta zaposlenosti. No u subsaharskoj Africi, Latinskoj Americi, Bliskom istoku i u dijelovima Azije, očito je kako je urbanizacija-bez-rasta nasljeđe globalne političke konjunkture -- dužničke krize s kraja 1970-ih i kasnijeg prestrukturiranja ekonomija Trećeg svijeta koje je predvodio MMF 1980-ih — a ne željeznog zakona tehnologije u napretku. Štoviše, urbanizacija Trećeg svijeta nastavila se vratolomnom brzinom (3,8 posto godišnje od 1960. do 1993.) kroz godine skakavaca 1980-ih i početkom 1990-ih, unatoč sve nižim realnim nadnicama, sve višim cijenama i golemom urbanom nezaposlenošću. [16]
Ta »perverzna« urbana eksplozija proturječila je ortodoksnim ekonomskim modelima koji su predviđali da će negativna povratna sprega urbane recesije usporiti ili čak obrnuti smjer migracije sa sela. Afrički slučaj bio je osobito paradoksalan. Kako gradovi u Obali Bjelokosti, Tanzaniji, Gabonu i drugdje — čije ekonomije su se smanjivale stopom od 2 do 5 posto godišnje — još održava ju rast populacije od 5 do 8 posto godišnje?[17] Naravno, dio tajne je u tome što su politike deregulacije poljoprivrede i »razseljačivanja« koje je provodio MMF (a sada WTO) ubrzavale egzodus ruralne radne snage u urbane slamove, iako su velegradovi prestali biti strojevi za proizvodnju radnih mjesta. Rast urbane populacije unatoč stagnantnom ili negativnom urbanom ekonomskom rastu je i ekstremno lice onoga što su neki istraživači nazvali »preurbanizacijom«.[18] To je samo jedan od nekoliko neočekivanih putova kojima je neoliberalni svjetski poredak zaobišao tisućljetnu urbanizaciju.
Naravno, klasična društvena teorija, od Marxa do Webera, vjerovala je da će velegradovi budućnosti ići istim koracima urbanizacije kao i Manchester, Berlin i Chicago. I doista, Los Angeles, Sao Paolo, Pusan, a danas i Ciudad Juarez, Bangalore i Guangzhou, ugrubo su slijedili tu klasičnu putanju. No većina gradova na Jugu više su nalik viktorijanskom Dublinu, koji je, kako je istaknuo Emmet Larkin, bio jedinstven među »svim slamovima nastalim u zapadnom svijetu u 19. stoljeću... [jer] njegovi slamovi nisu bili posljedica industrijske revolucije. Zapravo, Dublin je između 1800. i 1850. više patio od problema deindustrijalizacije nego industrijalizacije«.[19]
Slično tome, Kinshasa, Khartoum, Dar es Salaam, Dhaka i Lima bujaju unatoč uništenju industrijskih grana čiji se proizvodi zamjenjuju uvozom, oslabljenom javnom sektoru i osiromašenoj srednjoj klasi. Globalne sile koje »tjeraju « ljude sa sela — mehanizacija na Javi i u Indiji, uvoz hrane u Meksiko, na Haiti i u Keniju, građanski ratovi i suša u Africi, te posvudašnje okrupnjavanje malih holdinga u velike i konkurencija u agrobiznisu na industrijskoj razini — čini se da sve to pospješuje urbanizaciju, iako je »privlačnost« grada drastično [20] smanjena zbog duga i depresije. Istodobno, brzi urbani rast u kontekstu strukturalnog prilagođavanja, devalvacija valuta i ekonomizacija u državnim službama neizbježan je recept za masovnu proizvodnju slamova.[21] Posljedica toga je da urbani svijet hita unatrag, u Dickensovo doba.
Zapanjujuća prevlast slamova glavna je tema povijesnog i zloslutnog izvještaja koji je prošlog listopada objavio United Nations Human Settlements Programme (UN-Habitat).[22] Izazov slamova (u daljnjem tekstu: Slamovi) prvi je uistinu globalni prikaz urbanog siromaštva. U njemu se -vješto integriraju urbane studije slučaja od Abidjana do Sydneya s globalnim podacima o kućanstvima, koji prvi put obuhvaćaju Kinu i bivši sovjetski blok. (UN-ovi autori posebno zahvaljuju Branku Milanoviću, ekonomistu Svjetske banke koji je prvi primjenjivao mikropreglede kao jako sredstvo za proučavanje globalne nejednakosti. U jednom od svojih radova Milanović objašnjava: »prvi put u ljudskoj povijesti istraživači imaju razumno precizne podatke o raspodjeli prihoda i dobrobiti [tj. troškova ili potrošnje] za više od 90 posto svjetske populacije«).[23]
Slamovi su neobični po svom intelektualnom poštenju. Jedan od istraživača koji su radili na tom izvještaju rekao mi je da sudionici »vašingtonskog konsenzusa« (Svjetska banka, MMF itd.) uvijek inzistiraju na tome da se problem globalnih slamova ne definira kao posljedica globalizacije i nejednakosti nego kao posljedica »lošeg vladanja«. No, novi izvještaj prekida s tradicionalnim UN-ovim okolišanjem i autocenzurom te izravno optužuje neoliberalizam, posebno MMF-ove programe strukturalnog prilagođavanja.[24] »Glavni smjer i državnih i međunarodnih intervencija proteklih dvadeset godina zapravo je povećavao urbano siromaštvo i slamove, povećavao iskljucenost i nejednakost te otežavao trud urbane elite da pretvori gradove u pokretač rasta.«[25]
Dakako, Slamovi zanemaruju (ili ostavljaju za kasnije izvještaje UN-Habitata) neka od najvažnijih pitanja upotrebe zemljišta koja proizlaze iz superurbanizacije, uključujući bujanje gradova, degradaciju okoliša i urbane rizike. Taj izvještaj ne razmatra potanko ni procese kojima se radna snaga tjera sa sela, niti se poziva na opsežnu i sve brojniju literaturu o rodnim dimenzijama urbane bijede i neslužbenog zapošljavanja. No, zanemarimo li te prigovore, Slamovi su neprocjenjiv prikaz koji osnažuje nova istraživačka otkrića institucijskim autoritetom Ujedinjenih naroda. Dok izvještaji Međuvladinog okruglog stola o klimatskim promjenama predstavljaju nov znanstveni konsenzus o opasnostima globalnog zatopljenja, Slamovi zvuče kao jednako autoritativno upozorenje na globalnu katastrofu urbane bijede. (Možda će neki treći izvještaj jednoga dana istražiti zloslutno područje njihove interakcije.)[26] Za svrhe ovoga pregleda, Slamovi nude izvrstan okvir za istraživanje suvremenih rasprava o urbanizaciji, neslužbenoj ekonomiji, ljudskoj solidarnosti i povijesnoj instanci.


http://www.slobodnifilozofski.com/2011/02/mike-davis-planet-slumova-i.html